spacemonkey

ponedjeljak, 19.10.2009.

North rider

Stiskala si njegovo meko salo dok je jurio tisućama kilometara od sjevera ka jugu, na svom moćnom chopperu. I ti si letjela s njime kraj raznih marijanskih svetišta, rudnika soli i romskih naselja dok je hladan vjetar šibao tvoje porculansko lice.

S vremena na vrijeme širila bi ruke i vjerovala da si slobodna, onako kako si uvijek mislila da ćeš biti kad odrasteš. U malom mjestu sred ničeg, došli ste na cilj. Kiša i gusta magla, dopuštale su da oko sebe vidiš samo travnata brdašca, skrivajući u daljini moćne planine.

- Što ćemo sad - upitala si svog vozača dječjeg lica.

- Obavimo to - rekao je i pružio ti ruku. Primila si je, nježno privijajuć bokove njegovima. Lagani ples u toj vlažnoj dolini odjednom je postao pijano vrtloženje. Svojom masom okretao te je kao planet svoj mjesec i onda brže.. sve brže.
Pobjegla si i sjela da se barem na kratko izgubiš. Alkohol je bio tvoj prijatelj iz djetinjstva. Upoznala si ga rano, iako ne svojom voljom.
- Mi sjevernjaci znamo piti - govorila si, svjesna da to samo još jedna izlika da pobjegneš od sebe i svog zatočeništva.
- A, ti! Ne sviđa mi se kako mi se obraćaš - kazala si i natočila nam još jednu čašicu lokalne rakije i dodala - ti si isto ružan.
- Ponudi mi da sjednem, reci mi nešto lijepo - preklinjala si dok je tvoj sjevernjački rider mahnito vrtio svoj torzo u noći.

- Oprosti, evo, sjedi - rekoh.
- Bilo mi je drago, i oprezno na povratku - nagnuo sam se, namignuo i otišao.

Kada si stigla na hladni sjever, danima si plakala. Jesenji vjetar prehladio je tvoje plave oči, mislila si, a onda sjela za kompjutor i napisala - samo želim znati da sam ti se svidjela.

- Ti si kao zima - odgovorih - a, ja ne volim hladnoću.

četvrtak, 15.10.2009.

Flek za bolje sutra

Bila je rana jesen i Bled je bio u svom najromantičnijem izdanju. Parkirala je svoj crni BMW i krenula prema šetalištu. Kad je stigla do mjesta gdje se unajmljuju čamci, zamolila je ljepuškastog mladića da ju preveze na otočić sred jezera. Novac naravno nije bio problem. Dok je mišićavi junac približavao lađu otoku, na stepenicama koje vode prema crkvici vidjela ja poznat lik. U svojoj jarko crvenoj haljini i ona je bila primjetljiva. Sišla je s lađe, potpomognuta svojim mladim lađarom, poželjevši da je kojih dvadesetak godina mlađa i ubrzanim korakom krenula uz stepenice.
Došavši do muškarca u crnom odijelu i bijeloj košulji zaustila je - predugo je vremena prošlo. Obujmio ju je oko struka, privinuo, poljubio obraz i šapnuo na uho.
- Želim te, tukaj in zdaj. Bez riječi krenuli su stepenicama, skrenuli kraj crkvice, pored klupica za zaljubljene spustili se niz blatnjavu stazu i došli do vode.
- Tu nas nitko neće vidjeti - rekao je zadigao joj haljinu i rukom opipao vlažne gaćice. Dirao ju je duže vremena, napokon skinuvši ju do gležnja dok je ona otkopčavala njegov zatvarač. Primila ga je i navela do cilja.
Nije dugo trajalo i sporazum je bio postignut. Nije svršila, ali bila je zadovoljna. Osveta je izvršena, problem riješen. Dvije muhe jednim udarcem- pomislila je namještajući svoje donje rublje.
Moram nazvati malog mačka da mi nabavi novu haljinu, ova je upropaštena - razmišljala je hodajući pokušavajuć torbicom prekriti mrlje na intenzivno crvenim flekavim feldama.

- nastavlja se -

utorak, 01.09.2009.

Tramvaj naš svagdašnji

* text: Ubij pedera Peder je iza tebe ili bulji kao poznaje te

četvrtak, 13.08.2009.

smrt novinarima

By spacemanki

ponedjeljak, 10.08.2009.

street art ili nešto drugo?

u narednim postovima počastit ću vas s fotografijama poruka koje nalazim po gradu i koje više manje redovno dokumentiram

što za vas znači ova poruka?

ponedjeljak, 03.08.2009.

Tajna crvene haljine

--- nastavak 2 ---

S knedlom u grlu otvarala je vrata, spremajući u glavi za njega jednu jedinu rečenicu kojom bi mu rekla sve što joj se nakupilo u posljednjih nekoliko godina. Nadala se da neće zaplakati, a još uvijek je plamtio tračak nade da se predomislio i da će joj se vratiti.

- A, vi ste barba Luka - rekla je suvereno, a bezvoljnost joj je preplavila nutrinu.

- Eto mene moja Jadranka. Doša san da vidim kako li je prošlo s Ivom i šta ti je na pameti - rekao je sijedi žaboliki starac teškog imotskog naglaska i slične naravi, s vrckastim pogledom ispod četvrtastih naočala, ulazeći u kuhinju i sjedajući na isti bijeli stolac u kojem netom sjedio Ivo.

- Ne znam šta bi vam rekla - izustila je spustivši obrve što je njenom sjetnom licu dalo još tužniji izgled.
- Ja sam sve što sam mogla napravila, davala sam i mislim da bi rijetko koja na mom mjestu toliko dugo izdržala. On je svoje rekao. Kao da sam ja mogla birati - govorila je, a glas je postajao sve tanji kako se stiskalo i njeno grlo. Suznih očiju rekla je samo - Život ide dalje i mi ćemo - te brzim korakom otišla u spavaću sobu da ju starac ne vidi kako plače. Stala je uz zastor, a suze su tekle, a tek povremeno je udahnula uz jecaj. Nije željela biti ovako slaba. Ženi njenog statusa to nikako nije pristajalo i što je više razmišljala bivala je sve ljuća. Tad se sjetila kako ju je Ivo znao zvati Suzana, zbog tih rijetkih situacija kada je zaplakala od nemoći da ga uhvati i zadrži za sebe.
- Smrad jedan - izgovorila je naglas. Kako ju je ljutnja sve više obuzimala, zvuk poruke na mobitelu odvratio joj je pažnju.

- Zdaj sam slišal novice. Menim da je bilo tudi vreme. Kad se vidimo? - pisalo je poruci koja je izmamila mali smiješak u kutku usana. Bio je to Borut, muškarac kakvog bi svaka žena poželjela; uspješan, mlad, vitak i europejac u svakom smislu te riječi. Iako je sumnjala da je peder, čudilo ju je s koliko je upornosti zbog nje odbijao Ivine molbe za dogovor oko nekih zemljišnih sporova koje je Domovina d.d. vodila s Borutovom tvrtkom Europa&Co.Plc.

- Dok god je on takav prema tebi, ja mu neću dati ni pedalj te zemlje - govorio je smiješnim slovenskim naglaskom pokušavajući joj dati do znanja koliko ju želi, a želio ju je kao mnogi što žele ono što ne mogu imati - jako.

Ljutnja je sada dobila svoj najslađi oblik. Osveta je dobila svojih pet minuta.

- Sutra na Bledu - napisala je kratko i otvorila ormar. Mislim da ću obući ovu crvenu haljinu - pomislila je samozadovoljno se smješkajući i mjerkajući se pred ogledalom - želim da vrišti na seks.

---nastavlja se ---

petak, 31.07.2009.

Ljudi su stoka, Ivo

--- nastavak 1 ---

Izašao je zalupivši vratima, hitro kao i projekt koji je svojedobno vodio. Volio je taj projekt simboličnog kodnog imena. Bio je to jedan od svjetlijih trenutaka njegove karijere. Još se sjeća kako su mu strani šefovi pljeskali svaki puta kada im je prezentirao uspješnost i brzinu promjena koje je implementirao u tako kratkom roku. Znao je da je samo njegov autoritet i jedna riječ bila dovoljna da drugi odrade svoj dio posla, ali u tom je projektu po prvi puta saznao da njegova naredba vrijedi više od bilo koje inicijative. U tom trenutku, odlučio je - od sada ću sve svoje projekte voditi autoritativno. - Drugačije ne ide - pomislio je - ljudi su stoka. Sjetio se pritom što mu je jednom prilikom rekao njegov prvi mentor.

- Ivo, ljudi su stoka, znaš - rekao mu je tada stariji gospodin, u to vrijeme već prilično narušenog zdravlja i poznati čangrizavac. - Istina, treba razlikovati stoku kako ju razlikuje i seljak. Postoji stoka krupnog i sitnog zuba. E, vidiš i ljudi su takvi. Ovi s krupnijim zubima, na njih možeš računati da će povući kad zatreba. Poslušni i voljni na žrtve. Njima se dade upravljati. Ova stoka sitnog zuba je opaka. Njima treba kruha i igara, a nikad ne znaš kada će te tim sitnim zubalom čvaknuti za prst il nešto gore. Među njima je najviše izdajica i njih se čovjek mora paziti - govorio mu je starac, a on je upijao.

- Oh, to ste vi barba Luka - trznuo se iz sjećanja ugledavši postarijeg gospodina, s kojim su on i Jadranka surađivali dugi niz godina, kako izlazi iz lifta.
- Ja sam od Jadranke upravo. Mislim da nije dobro primila vijest. Vi ste joj kao otac, molim Vas pomozite joj da prebrodi ovaj period. I naravno, molim Vas za diskreciju - rekao je ulazeći lift zamjenjujući mjesta sa starcem.

- Ne brini ti ništa. Odi, odmori se lijepo, pa se čujemo. I pozdravi Mirjanu, poslala joj je moja žena slanih inćuna iz Imotskog, pa se nadam da ih je dobila. E, i dicu pozdravi - odmahnuo je rukom u pozdrav i krenuo prema stanu s ulaznim vratima od teškog mahagonija. Pozvonio je dvaput.


--- nastavlja se ---

četvrtak, 30.07.2009.

Odlazak

- Drrrriiiing - zazvonilo je na vratima. Uvijek je mrzila taj električni zvuk zvona na vratima. Godinama ga je željela promijeniti, ali je bila prelijena da bi to sama napravila - pa je trpila. Sanjala je da joj Ivo napokon obeća da će useliti, a nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života zamolila bi ga da joj zamijeni to zvonce. Voljela je tog čovjeka, ali je bila svjesna njegove situacije - pa je trpila. Obrisala je ruke o pregaču približila se vratima, naluknula se kroz špijunku, duboko udahnula i otvorila vrata.

-Ti si - potisnula je zadovoljstvo u glasu. Bio je to Ivo, krupniji čovjek sijede kose, u srednjim godinama kao i ona. Oboje su bili sijedi, iako je, ruku na srce, ona koristila poveće količine ehotona kako bi dobila taj plavkasto sivkasti sjaj.
- Uđi - kazala pokazujući rukom u smjeru kuhinje
- Upravo radim krumpir salatu. Ostat ćeš na večeri? - kurtoazno je pitala, ali ni sama nije znala da li to doista želi.
- Neću, hvala. Jadranka, moramo razgovarati - rekao je ozbiljnim glasom, a njoj je srce stalo ubrzano kucati. Ostavila je nož po strani i nekoliko oguljenih krumpira naslonila se desnom rukom na kuhinjski pult i zabrinuto pogledala prema njemu.
- Što je? Što me gledaš tako? - nasmijano je rekao, pokušavajući ublažiti ozbiljnost onoga što slijedi. Slijegnula je ramenima.
- Jadranka, ja odlazim. Ne mogu više ovako. Previše mi je ovo sve. Sve te tajne, laži, skrivanja. Shvaćaš da je to previše za jednog čovjeka - izgovorio je to u jednom dahu, sjedeći na bijelom kuhinjskom stolcu, spreman da se u svakom trenutku brzo digne i izleti iz stana. Ona je samo stajala gledajuć u njegovo lice, blagim pogledom kakav je često udjeljivala drugima. Bio je to naučeni pogled "iskrene" empatije. Dugo ga je vježbala, a nekad ga je osjećala. Danas više tog osjećaja nema. Ostao je samo pogled.
- Odlazimo, prvo na more, daleko od svih, pa ću vidjeti. Moram razbistriti glavu, razmisliti o svemu. Ne znam što slijedi, ali ovo je krajnje vrijeme za novi početak. Shvaćaš? - nadao se da će razumjeti.
- Dogovorio sam s ostalima da se pobrinu za tebe. Ništa ti neće faliti. Bit će ti teško prvih tjedan dana, ali snažna si ti. Uvijek sam vjerovao u tebe i nemoj misliti da meni nije teško. Bilo nam je lijepo dok je trajalo, ali ja stvarno ne mogu više ovako. Ti si drugačija. Snažnija si od mene. Ja nikad ne bi mogao kao što si ti živjela zadnjih šest godina. Uvijek u sjeni. Ali, divim ti se. Želim da znaš to - završio je svoj monolog dok je ona samo nijemo gledala u njegovo lice. Ustao je, izašao iz stana i zalupio vratima.

Ona je stajala, a grlo joj se stezalo. Htjela je zaplakati, ali ponovno je pokušavala biti snažna. Znala je da on to od nje očekuje. Kroz glavu joj je proletilo nekoliko lijepih uspomena na zajednička druženja; opera u Veroni, konferencija na Brijunima, večera u Esplanadi kad mu je darovala sat koji je kupila u Ženevi.. Svi ti trenuci letjeli su joj kroz glavu, a onda ih je prekinulo zvono na vratima.

Sad ću morati sama promijeniti jebeno zvono na vratima, pomislila je i krenula prema hodniku.


---nastavit će se---

petak, 24.07.2009.

Uzrečica dana

Ne postavljaj pitanja na koja odgovore ne želiš znati.

srijeda, 29.10.2008.

Djevojka i guska

Ti si odrasla na selu, tvoji najbolji prijatelji su roditelji i nekoliko davno preminulih gusaka. Plakala si kada je tvoja baba zavrnula glavu jednoj od njih i bacila njeno mrtvo tijelo u uzvrelu vodu. Tada si se povukla u sebe. Rijetko si razgovarala s ljudima, a najmanje s bakom. Smatrala si ju okrutnom ženom neosjetljivom na bol. Njena pregača nosila je teški miris štale pomiješan s kiselim mirisom vrućeg variva koji je redovno kuhala. Tvoja majka je bila lijepa u mladosti, a danas je od nje ostala samo taština, ista ona koju su prilagodila sebi i uspješno ju emaniraš. Istina, unaprijedila si se, zakamuflirala ju u samozatajnu skromnost, ali od nekih riječi ne možeš pobjeći. Uspješno se služiš s "ja" kada želiš uvrijediti druge, totalno slijepa na činjenicu da si promašila poantu čim si izrekla rečenicu. Na koncu tvoje prezime je biblijska rijeka. Tvoj otac je strog, šutljiv i marljiv, a zapravo je seljak, pijanac i škrtac. Zahvaljujuć njemu imaš novac koji ne možeš potrošiti u svom kraju.

Potrebno je 30 kilometara u tvom novom terencu da dođeš do prvog većeg mjesta. Tamo voliš sjesti na korzo i promatrati ljude, nastojeć uhvatit zrnce njihove supstance i životne energije. No, oni tako brzo prolaze, more ih prizemne brige i tko zna što još.. i najviše želiš kad bi ih samo mogla zaustaviti i dobro promotriti. Da znaš fotografirati slikala bi njihove emocije, sve one koje nemaš - osim ljutnje, nju dobro poznaješ. Voliš putovati, iako je teško pronaći pratnju, a dok si u nepoznatom gradu želiš iskusiti sve, ali za to nemaš hrabrosti. Htjela bi se riješiti svih svojih inhibicija, al ne piješ i žališ zbog toga.

Ti voliš muzeje, oni su statični i šuplji poput tvog duha, i to ti pruža neshvatljivu utjehu. Skupljaš tuđa iskustva kao što samoborski kolekcionar skuplja porculanske figurice. Sve tvoje prijateljice drage su i pristojne, a boje se da će te povrijediti ako ti kažu da si "čudna". Za njih i druge imaš bezbroj pitanja, ali tvoju logiku rijetko tko može shvatiti. Ipak, rado se smiješ iako isprazno i tužno, tonom koji odaje onu malu djevojčicu čija majka u crvenoj haljini mirišuć na Chanel parfem drži tvoju ruku dok starica u plavoj prošaranoj pregači zavrče vratom tvoje najbolje prijateljice. Ti si djevojka i guska.

srijeda, 12.03.2008.

"molim te..."

Sanjao je da je ubio Kozmos. Troglavo čudovište lebdjelo je u zrakopraznom prostoru, nadvijalo nad njim i rigalo vatru. Malo pomalo uspio je ubijati ga glavu po glavu, dok velika zvijer nije skončala. Pogled na to mrtvo stvorenje nije donijelo smiraj koji je očekivao. Naprotiv. Obuzeo ga je osjećaj užasa. "Ubio sam smisao!" pomislio je dok ga je oblijevao hladan znoj. Probudio se i naizgled je sve bilo isto kao i prethodnog dana, osim tog osjećaja. Besmisao je prožimao sve- krevet u kojem se nalazio, pisaći stol pored njega, budilicu koja je gluho svirala neke lake note nepoznatih mu izvođača i tešku svjetlost koja je dopirala između zastora na prozoru. Ustao je i skuhao kavu. Naizgled, bila je ista kao i svaka druga, ali nešto je bilo drugačije. Njen okus nije izazivao nikakvu reakciju. Bila je to slatka, gorkasta kava lišena svoje suštine. Izašao je van, pogledao ulicu u kojoj je proveo posljednje dvije godine života i začudio se po prvi put primjetivši kako su zapuštena pročelja zgrada. Bezlični čovjek u crnom kaputu i starica s košarom na kotačima prošli su mimo njega. Zvuk škripajućih kotača zvučao je tupo, a gradska izmaglica je gušila život.. Stupio je na cestu i sklopio oči. "Molim te..." pomislio je, ali nije završio misao.

<	listopad, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?